Što je čovjek?

Pripremio: don Damjan Raguž

Ponedjeljak, 1. kolovoza 2011.

Možemo reći da je čovjek „pitalac“. Čovjeku se neprestano nameću pitanja koja traže odgovor,ali temeljno pitanje jest „što je čovjek?“ Je li on samo rezultat nekih svemirskih mehanizama ili je on samo savršeno automatizirani kompjuter. Ljudska misao je samo rezultat elektronskih naboja u čovjekovu mozgu kako kaže jedan liječnik koji ima materijalistički nazor na svijet. Ali kada bi tako bilo, onda nema odgovora na pitanje tko je onaj koji u čovjeku odlučuje kada se čovjek nađe u moralnim dilemama, kada mora reći da ili ne što može biti za njega sudbonosno. Jer isti je naboj u mozgu izgovorio da ili ne, ali taj da li ne može značiti najteži zločin ili nakreposnije djelo. Mi možemo upravljati satelitima koji kruže beskrajnim prostorima ali ne možemo upravljati čovjekom i njegovim opredjeljenjem za dobro ili zlo.

Kroz čitavu povijest čovjek se uvijek pojavljuje kao moralno biće, nosi u sebi osjećaj odgovornosti za svoj da ili ne. Bog je apsolutna punina, čovjek je mala punina zato Bogu može reći da ili ne jer u sebi nosi prostore slobode i odgovornosti.

Tim duhom koji je obdaren razumom i slobodnom voljom čovjek nadilazi čitavi svemir. Čovjek je ono što beskrajno nadilazi čovjeka – kaže Koncil. Ali taj naš duh po kojemu je čovjek čovjek može biti zatrovan lažnim poimanjem života, lažnim idejama. Prijeti nam duhovna ekološka zagađenost koja može biti opasnija od ekološke zagađenosti prirode.

U jednoj zdravstvenoj ustanovi gdje su dolazili osobito mladi na zidu je stajao natpis: „S novim sredstvima u nove avanture.“ To znači gurati mlade na put lažne, moralne, seksualne slobode, a lažna sloboda je mamac koji vodi u smrt. Znači li to obogatiti život novim životnim iskustvima ili uskratiti mladima odgovor na smisao naše ljudske egzistencije; da su stvari za to da se njima služimo, a osobe su zato da njima u ljubavi služimo.

Onaj mladi objesni plemić iz romana „Zaručnici“ susreo je na cesti mladu djevojku Luciju, pristupio je k njoj i počeo joj govoriti bestidne riječi. Ona se prestrašila i pobjegla kući te je rekla majci: „Majko, ja se bojim cesta“. Treba se bojati onih koji u drugom vide samo sredstvo za svoje sebične ciljeve, drugi mora za tebe biti uvijek ne sredstvo nego cilj, da drugoga učiniš sretnim, više čovjekom da bi i sam bio više čovjek i sretniji, jer „jedino je sretan onaj koji usrećuje drugoga“.